Dunavski valovi

Hm, potrebno je nekako obilježiti početak.Recimo zašto Dunavski valovi? Zato što je Dunav - ja, odrasla sam kraj njega, preselila se tj. došla u ovu zemlju Srbiju i takođe našla mjesto pored Dunava. Ne mogu bez njega, nekako se osjećam mnogo sretnije i mirnije kada tiho teče pored mene. Kao da odnosi sve probleme sa kojima se susrećem i donosi sve divne stvari koje me u životu prate. Od malena vežem uspomene i dobre i loše uz Dunav. Najsretniji trenutci moga djetinjstva su bili pored Dunava, provedeni u pravljenju kućica, igranju žmurke, penjanju na drveće, kupanju, vožnji čamcima do prvog poljubca, tuge i ostalih doživljaja.Čemu blog? Prije sada već 8 godina pisala sam na nekom drugom blogu i to mi je bio ispušni ventil za sve moje pubertetske frustracije, nerazumijevanje života, depresije i ostalih zgoda i nezgoda prouzrokovanih najviše zbog malo životnog iskustva i osjećaja nepripadnosti sredine u kojoj sam se nalazila. Sada su stvari znatno drugačije, ali opet sam to ja. Sada ne želim pisati o frustracijama i lošim vremenima pošto sada vjerujem da nisu vremena loša, već naš odgovor na ono što nas u životu snađe. Naravno, vremena jesu teška, ako uzmemo u obzir ekonomsku krizu i neimaštinu, nezaposlenost, destrukciju prirode, ali pamtim i gora vremena pa opet sam tu. Postoji samo sada i naša spremnost i volja da sada učinimo najboljim što možemo. Primjetila sam da mnogim ljudima u mojoj okolini, a vjerujem da je tako i drugdje nedostaje volja pa onda snaga da bi pokušali živjeti onako kako žele. Tko ima volje, nađe i snagu. Međutim, teško je sam, ponekad nam treba netk oda nas pogura i da nam ukaže na životnu radost kakvu si sami priželjkujemo. To je zapravo glavni razlog mog pojavljivanja na blogu. Želim da se povežem sa ljudima koji imaju volje i vjere da je danas ipak moguće biti sretan bez obzira na sve, možda nekog i ja podjsetim na njegove sitne želje koje leže uspavane duboko u njemu čekajući volju da se ostvare. Ne znam kako vi, ali mene sama šetnja pored Dunava i miris zime te okićenost grada uvjeravaju da je jako malo potrebno da bi se čovjek osmjehnuo. Probajte!