Dunavski valovi

Mogla sam! MOOOOOOGLA SAAAAAM! Mooooooogli smo! 

Tako je moj život izgledao zadnjih dvije i pol godine. Mogli smo biti zajedno. Sve mi je bilo na pladnju samo da sam htjela. A nisam, pobjegla sam bez razmišljanja i zbog toga sam se žderala sve do prije nekih sat vremena. Plakala,psovala,mrzila sebe jer sam otjerala svoju srodnu dušu od sebe i nikada više nisam naišla na ikog tko bi mi se i malo svidio i pored koga bi se osjećala i malo svojom kao sa njim.I tako je trajalo moje prokleto IDEALIZIRANJE I SAMOUNIŠTAVANJE.Dvije i pol godine mi je trebalo da shvatim.Dovelo me je da sam postala šutljiva osoba, bez samopouzdanja,djevojka koja ne govori.Možda i govori ali to nije nikada naučno dokazano,šalim se ja već na svoj račun pošto su me svi prijatelji već počeli doživljavati kao takvu.Trebalo mi je divje i pol godine da od tog mogli smo/mogla sam shvatim da je to tako glupa rečenica i kontradiktorna.Nisam ja ni mi mogli NIŠTA jer to ne postoji.Da je moglo bilo bi.A nije bilo,znači nije ni moglo.I džabe se žderem,udaljavam od sebe,gubim sadašnjost i živim svoju tužnu prošlost već predugo vremena.Mogli označava mogućnost koja nije iskorištena i koja je nekad postojala,znači prošlo svršeno vrijeme.Fokusiraj se na sadašnjost, čupaj iz sranja u koje si se dovela, izgubila dvije i pol godine života,vremena,karaktera.Dobro pa tvoj sadašnji dečko,drugari nisu digli ruke od tebe,jer si ti digla sama od sebe.A sad je vrijeme da digneš dupe.Predugo sjediš na zemlji i cmoljiš.

There is no next time.

It is now or never. 

Ne znam kako vi, ali ja sam primjetila da ako čovjek malo ne obrati pažnju, lako se pretvori u žabokrečinu, bez ideje i mašte, ispraznog robota.Zbog čega i kako to,da li je krivo društvo,ljenost,nedostatak novca,život u maloj sredni ili nešto treće ja ne znam,možda je sve od toga,a možda nije ništa od toga.Nekako volim misliti da smo sami odgovorni tako da ako smo sami dio problema onda smo sami i dio rješenja.Polazim od sebe.Donedavno sam imala hpru obaveza,juri vamo tamo,nikad vremena za sebe i svoje hobije i jedva sam čekala kada će doći neko slobodno vrijeme.I došlo je,već duže vrijeme sama raspolažem sa čitavih 24h dnevno,nemam muža,sitnu djecu da plaču,nemam posao i napornog šefa.Imam obaveze,ali sama raspoređujem rokove.Zvuči divno zar ne?Imati toooliko slobodnog vremena na raspolaganju?I ja sam tako mislila.Međutim, sada tek primjetim kako se lako čovjek opusti i zapadne u neko statično stanje.Mislila sam to se meni nikada neće moći dogoditi.Khm da,kako da ne.Od svih silnih planova i želja koje sam imala,šta ću sve raditi,kako ću istražiti okolinu grada na bicikli (koju sam nedavno kupila baš zbog toga), kako ću napokon naučiti praviti lijepe fotke s dobrim fotoaparatom,kako ću pogledati neki dobar film,ići na neka nova mjesta....Slabo sam od toga ostvarila.Nekako kao da su me one obaveze i život po pretrpanom rasporedu zaglupio i da sada ne znam drugačije.Kada me izčupaš iz takog života i daš mi slobodu ja se nekako pogubim i ne znam ju iskoristiti.To sam sada spoznala i to je ono što mje je mnogo rastužilo i uplašilo.Izgubila sam dječiju maštu,razigranost i zainteresiranost za sve oko mene.Znam kako sad zvuči,ljudi rade i po 16 sati na dan,kući ih čeka familija,besparica,sve znam ali to nije tema mog posta.Ja se samo želim osvrnuti na mozak i slobodno vijreme.Lako je hipnotizirati ljude.Recimo,nekada sam ujutro uz kavu pogledala neki dokumentarac o životinjama i trk na poso šta god da je ono što radim.Sada dok ne pročitam blic.rs, b92net,tportal,forum,net,index,24sata i ostala sad tek vidim sranja ne ustajem od kompa.Tu već izgubim nekih par sati života upijajući glupe informacije koje ne služe ničemu.A prije sam se zgražavala nad ljudima koji bulje u kompjuter.O gubljenju vremena na FB da ne govorim.To je samo mali segment.I što je najtužnije retko šta u dnevnim novinama se može naći a da je nešto što će potaknuti čovjeka na akciju i lijepe misli,a ne na depresiju i beznađe.Vjerujem da nisam jedina koja tako misli.I sada sam došla do tačke kada uviđam da je sve to totalno udaljavanje od mene same i od onoga kavi želim da su ljudi a prvenstveno ja sama.Izbacila sam nepotrebno trošenje vremena na takve stvari iako se to u početku činilo da je malo,ihaj nakupi se svaki dan.Čemu tratit svoje ograničeno vijreme čitajući tko je tkoga iskasapio,kako je Kosorica sišla s vlasti,tko je pobijedi ona izborima,kako EU diktira pravila,kako živi narod na Kosovu,kako su Nataša Bekvalac i neki njen radili ovo ili ono.Ne bih da ikog uvijreidm,ali ovo mi se čini totalno besmisleno.Iako bi netko okrivio internet za to,ja mislim da je ipak internet onakav kakva je osoba.Ima na njemu dobrih i poučnih stvari,jeste da ih je malo teže naći ali opet može se. I odlučila sam svako jutro započeti nečim novim,a ne listajući depresivne članke na netu. Šetnjom do Dunava, do parka, pravljenjem drugačijeg doručka, čitanjem nekog romana ili knjige, skupljanjem nekih kreativnih ideja za čestitke i poklone, vježbanjem- što je dbro za tijelo dobro je i za duh. 

 Poanta sve ove priče je,ne dajte da žabokrečina zavlada vašim mozgom.Da ostanete bez ideje,mašte,kreativnosti. Treba hraniti srce i dušu,a ne čitati isprazne novinske članke koji su prepuni grešaka i laži.To ne vodi nikuda,a kamoli ne u napredak kamo svi mi želimo stići.

Treba ispuniti svaki dan nekim novim iskustvima ako je to moguće.

Nađi radost! Šta je Vaša radost?

Hm, potrebno je nekako obilježiti početak.Recimo zašto Dunavski valovi? Zato što je Dunav - ja, odrasla sam kraj njega, preselila se tj. došla u ovu zemlju Srbiju i takođe našla mjesto pored Dunava. Ne mogu bez njega, nekako se osjećam mnogo sretnije i mirnije kada tiho teče pored mene. Kao da odnosi sve probleme sa kojima se susrećem i donosi sve divne stvari koje me u životu prate. Od malena vežem uspomene i dobre i loše uz Dunav. Najsretniji trenutci moga djetinjstva su bili pored Dunava, provedeni u pravljenju kućica, igranju žmurke, penjanju na drveće, kupanju, vožnji čamcima do prvog poljubca, tuge i ostalih doživljaja.Čemu blog? Prije sada već 8 godina pisala sam na nekom drugom blogu i to mi je bio ispušni ventil za sve moje pubertetske frustracije, nerazumijevanje života, depresije i ostalih zgoda i nezgoda prouzrokovanih najviše zbog malo životnog iskustva i osjećaja nepripadnosti sredine u kojoj sam se nalazila. Sada su stvari znatno drugačije, ali opet sam to ja. Sada ne želim pisati o frustracijama i lošim vremenima pošto sada vjerujem da nisu vremena loša, već naš odgovor na ono što nas u životu snađe. Naravno, vremena jesu teška, ako uzmemo u obzir ekonomsku krizu i neimaštinu, nezaposlenost, destrukciju prirode, ali pamtim i gora vremena pa opet sam tu. Postoji samo sada i naša spremnost i volja da sada učinimo najboljim što možemo. Primjetila sam da mnogim ljudima u mojoj okolini, a vjerujem da je tako i drugdje nedostaje volja pa onda snaga da bi pokušali živjeti onako kako žele. Tko ima volje, nađe i snagu. Međutim, teško je sam, ponekad nam treba netk oda nas pogura i da nam ukaže na životnu radost kakvu si sami priželjkujemo. To je zapravo glavni razlog mog pojavljivanja na blogu. Želim da se povežem sa ljudima koji imaju volje i vjere da je danas ipak moguće biti sretan bez obzira na sve, možda nekog i ja podjsetim na njegove sitne želje koje leže uspavane duboko u njemu čekajući volju da se ostvare. Ne znam kako vi, ali mene sama šetnja pored Dunava i miris zime te okićenost grada uvjeravaju da je jako malo potrebno da bi se čovjek osmjehnuo. Probajte!